Pod prvim pitanjem podrazumevao sam to šta ja od knjige očekujem pre nego što počnem da je čitam, šta želim iz nje da izvučem, zbog čega je čitam, zbog čega baš ta knjiga, i u tu svrhu, u tom specifičnom trenutku? Drugo pitanje je malo složenije. Ono obuhvata moje dosadašnje čitalačko iskustvo: šta mi je zasmetalo u knjigama, šta pozitivno ili negativno iznenadilo, da li se može iz priče izvući neka pouka, da li podstiče na razmišljanje, kakvi su likovi, kakav je svet, kako je samo delo struktuisano, i tako dalje. U ovom članku ću pokušati da vam sve ovo sumiram, kako bih i vas podstakao da razmislite na tu temu, ako već niste.
Kada sam završio sa akademskim obavezama otvorilo mi se vreme za čitanje „za svoju dušu“. Prvih par meseci sam čitao isključivo fantastiku, a potom sam počeo da primenjujem sistem „jedan uz jedan“. Po njemu sam uz jednu knjigu za razonodu čitao i jednu stručnu knjigu. Od tada mi je odgovor na pitanje „šta ja od knjige očekujem“ postao jedan od presudnih činilaca za odabir knjige. Na primer, ako je stručna literatura koju u tom periodu čitam izazovna i zahteva visok nivo pažnje, onda bih izabrao za razonodu knjigu koja se lako čita, svet nije pretežak za razumevanje, a tema i priča su relativno jednostavne. Naravno, često sam dolazio i u obrnutu situaciju. Što se nadovezuje i na moje sledeće pitanje u prvoj grupi.
„Šta želim da izvučem iz knjige“ je zapravo šta mi je cilj čitanja? Da li je to razonoda, znatiželja, duboke filozofske misli, nešto za popunu slobodnog vremena, profesionalno usavršavanje ili nešto sasvim drugo. Međutim, u većini slučajeva sam iz knjiga izvlačio puno više nego što sam na početku i sam očekivao, čak iako sam čitao i više dela određenog autora, svaka nova knjiga je uspevala da me iznenadi na neki novi način.
Poznavanje dostupne literature pokazuje vašu erudiciju. Kada imamo neki cilj, što naročito važi za stručnu literaturu, većina nas uzme prvu knjigu do koje može doći. Međutim, shvatio sam da bi uz malo istraživanja i analize postojećih knjiga na određenu temu moglo da se nađe bolje, ili makar jednako dobro, ali lakše dostupno štivo. Takođe, moram reći i da čitanje samo jedne knjige na određenu temu može ostaviti velike rupe u znanju i neodgovorena pitanja, pa se preporučuje da se pročitaju makar tri knjige, i to, po mogućstvu, jedna za drugom.
Prilikom čitanja, uvek mi je cilj u glavi. On može biti raznolik, pa zbog toga je dobro nabaviti za to najbolju moguću literaturu. Svakako da često nisam uspevao da to postignem, pa su knjige koje sam čitao bile loše, ali i loše štivo ima svojih prednosti, jer ojačava kritičko mišljenje. Nemojte verovati nečemu samo zato što piše na papiru, ili zato što je neko to rekao.
Trudim se da vreme čitanja određene knjige bude sinhronizovano sa ciljem, i dugoročnim planom. Nažalost, ljudska bića su zaboravna, pa ono što mislim da mi je važno da sačuvam iz određenog naslova prosto zapišem u svesku.
Kao što se vidi, prvo pitanje je bazirano na cilju, preferenciji i nuždi, dok se drugo bazira na samim delima.
Ono što me u knjigama posebno nervira je kada autori stave strane reči i izraze, ali ne daju prevod, kao da se podrazumeva da čitalac/teljka mora da zna svaki jezik kao i sam autor. Takođe, slovne i gramatičke greške su pokazatelj neprofesionalnosti i neozbiljnosti lektora. Ukoliko je delo obilno, sa mnogo likova, razvijenim svetom, onda nedostatak dodataka knjizi – indeks imena, karakterističnih pojmova i mesta – je ozbiljan minus. Naravno, ukoliko procenim da je priča loša, autor daje neproverene i nepromišljene podatke, prestaću da je čitam. Svakako da neću gubiti vreme sa takvom knjigom.
Može me iznenaditi bilo šta. Od litografije, slika, do same priče i strukture dela. Ispričaću vam kratku priču. Bio sam u knjižari, i pogled mi je pao na korice jednog naslova na kojima je bila slika Meri Tjudor, kada sam pogledao naslov pisalo je „Katarina Mediči“. Bio sam neprijatno šokiran.
Jedan od glavnih ciljeva pri čitanju mi je da izvučem pouku iz priče. Često me pitaju zbog čega čitam fantastiku? Ukoliko je dobro napisana, knjiga iz tog žanra odvaja čitaoca/teljku od ovozemaljskih briga, obiluje filozofskim mislima i podstiče na razmišljanje o samom životu. Naravno, ne treba izgubiti glavu i živeti u imaginarnom svetu, ali, priznaćete, sve više nam je potreban odmor od ovog.
Glavne karakteristike dobre priče su njeni likovi, koji su joj motorna snaga, i svet u kojem se ona odvija. Autor ne treba sve reći čitaocu/teljki, već ga/je treba pustiti i da sam/a otkriva. Likovi bi trebalo da budu što ljudskiji, sa vrlinama i manama, lepo opisani, da se razvijaju kroz samu priču, budu podložni emocijama, i da imaju slabosti. Svet ne treba predetaljno opisivati, jer to zamara čitaoca/teljku i odvlači mu/joj pažnju od samog toka priče, ali ga svakako ne treba ni zanemariti.
Struktura samog dela mi nije toliko važna. Dok sam čitao „Sagu o vešcu“ ono što me je posebno nerviralo je često skakanje po vremenu, pa je pri prvom čitanju teško uhvatiti nit događaja i hronologiju, na šta sam, kao istoričar posebno osetljiv. Sve bude jasno na kraju, ali se kvari užitak tokom samog čitanja. Ono što mi se svidelo je odvajanje scena razmakom između redova. Broj stranica, glava i poglavlja mi nije važan, dokle god je delo kvalitetno u drugim, gorenavedenim, aspektima.
Ono što sam naučio je da knjigu ne treba uzimati u ruke sa predubeđenjima. Ona treba da služi nama, našim ciljevima i/ili razonodi, ali iz njih trebamo i učiti, usavršavati se, duhovno razvijati, ali pametno! Nemojmo slepo verovati svemu što je zapisano, jer papir sve trpi, pa čak i ljudsku glupost. Delo kao takvo ne može biti zlo, to može biti samo autor. Zbog toga čitajmo pametno, kritički, ali opušteno.
Autor: Stefan Kostić, volonter Medija tima