Marina ima titulu ženskog intermajstora, koju je osvojila 2017. godine, a jedan od najvećih uspeha joj je plasman među deset najboljih kadetskih šahistkinja Sveta na planetarnom takmičenju u Urugvaju iste godine. Takođe, treba istaći da je osvajala i treće i četvrto mesto na evropskim prvenstvima još dok je imala samo 14 godina. Učestvovala je na šahovskoj Olimpijadi sa seniorskom reprezentacijom, a ovaj uvod je suviše kratak da bismo nabrojali sve njene uspehe. Trenutno je studentkinja matematike na Prirodno-matematičkom fakultetu u Novom Sadu, gde takođe beleži lepe rezultate.
Mladi često žele da isprobaju sve što mogu u životu, pa tako neretko menjaju sportove i hobije. Šta je tebe zadržalo u šahu?
Rekla bih da je za to pretežno zaslužan moj tvrdoglavi karakter. Od malena imam jaku potrebu da sve što započnem isteram do kraja i uradim najbolje što mogu. Ali i šah sam po sebi ima neku energiju koja privlači i obuzima. Za onoga ko jednom proba šah nikada neće ostati samo na jednoj partiji. Ukoliko je partija izgubljena, šah veoma jako udara na ego i psihu čoveka, pa postaje neophodno da se greška ispravi pobedom u sledećem meču. S druge strane, pobeda u šahovskoj partiji stvara neverovatnu sreću i takoreći “puni baterije”. U svakom slučaju, za jednog šahistu/kinju ili ljubitelja/ku šaha motivacija je neiscrpna.
Da bi postao/la dobar/a u nečemu potreban je talenat, ali on ne znači mnogo bez napornog rada. I ti si sigurno pomišljala: „Zašto meni sve ovo treba?“ ili „Zbog čega ja ovo radim?“. Koji je odgovor na ova pitanja? Odakle crpiš motivaciju da se posvetiš šahu toliko koliko je potrebno da bi se postigli uspesi do kojih si ti došla?
Naravno, za dostizanje nekog višeg nivoa u bilo kojoj disciplini potrebno je žrtvovanje. Koliko god da mi je u pojedinim momentima bilo teško, bila sam svesna da je šah vredan svake muke. Kada se osete čari putovanja, takmičenja, učenja, napredovanja, upoznavanja novih ljudi i sticanja prijatelja šah jednostavno postaje način života, pa koliko god da je naporan veoma je teško odreći se svega toga. Na mene je najveći utisak ostavilo učešće na Olimpijadi. Biti član reprezentacije na velikim međunarodnim takmičenjima je neprocenjivo iskustvo za koje se sa zadovoljstvom borim svake godine.
Kada se približavaju značajni turniri tvoji treninzi su sigurno intenzivniji. Kako uspevaš da uskladiš obaveze na fakultetu, treninge i privatni život? Koliko ti je u tom pogledu epidemiološka situacija izmenila rutinu? Kako si se privikla na novonastalu situaciju?
Moram priznati da sam kroz srednju školu retko imala slobodno vreme. Raspored mi je bio popunjen treninzima, školom, takmičenjima iz šaha i matematike, a budući da sam težila maksimalnim rezultatima, za druženje i slobodno vreme nije ostajalo mnogo. Ipak, izvukla sam pouku: dobra organizacija štedi mnogo vremena i energije! Zato otkako sam na fakultetu, ne ispaštaju ni razonoda ni uspeh.
Ova cela situacija, iako veoma neprijatna i nepredvidljiva, oslobodila mi je još malo dodatnog vremena. Najveći deo slobodnih aktivnosti bio je onemogućen pa je samo bilo važno da se dan u kući iskoristi na pravi način. Verujem da onaj ko primeti i ceni dobre strane ovakve teške situacije može iz nje izaći jači. Ja sam se posvetila šahu i učenju, a okrenula porodici. Smanjila sam pa i ukinula korišćenje društvenih mreža i mobilnog telefona, utvrdila nove ambiciozne ali dostižne ciljeve i ostala odlučna u njihovom dostizanju.
Mnogi šahisti/kinje su i cenjene ličnosti u svojim profesijama. Međutim, čini se da gaje više afiniteta prema prirodnim naukama i IT sektoru, nego prema društvenim naukama. Šta misliš da je razlog tome?
Šah kod ljudi razvija logičke sposobnosti i matematičko razmišljanje, narodski rečeno “vijuge”. Zato se šahisti/kinje često povezuju sa prirodnim naukama.
No ipak postoje brojni izuzeci, vrhunski/e šahisti/kinje kojima matematika i programiranje nisu bliski. Oni/e kojima je mozak okupiran šahovskim potezima, varijantama i stresom prirodno se okreću društvenim naukama i umetnosti kako bi ostali sveži i da tako kažem normalni. 🙂
Kako ocenjuješ situaciju u ženskom šahu u Vojvodini? Koji su, po tebi, glavni problemi i kako bi ih ti rešila?
Šah u Vojvodini je slabog kvaliteta, a još slabijeg kvantiteta. Sve je manje dece u šahu, pa kako već godinama opada konkurencija tako opada i standard. Ovo nekako jače pogađa ženski šah jer je ne tako daleka istorija bila posvađana sa idejom žena u nauci i sportu. Problem je što se na šahu ne radi sistemski: Šahovski klubovi u Vojvodini nekada su bili škole šaha, a sada su pretežno penzionerski domovi u kojima se igra loš neozbiljan šah i porocima skrnave viteške vrednosti koje su se ranije predstavljale mladima. Ostvareni/e šahisti/kinje su danas oni/e pojedinci/ke koji/e su šah predano vežbali/e sami/e u svoja četiri zida, a iza kojih nije stajao šahovski klub, već samo porodica. Mnogi talenti su bez podrške kluba, grada, pokrajine i države propali. Savezi ne funkcionišu za dobrobit šaha i šahista/kinja, pa sav teret, kako finansijski tako i organizacijski pada na leđa roditeljima. Hoću reći, put jednog šahovskog talenta iz Vojvodine preko trnja do uspeha nije utaban. Veoma je težak i podrazumeva mnogo više žrtvovanja i muke nego što bi to nosilo bavljenje šahom u gradu odnosno državi gde su turniri i treneri nadohvat ruke, gde se u šah generalno ulaže, a gde se šahisti/kinje cene.
Menjala bih sistem iz korena. Više šahovskih škola i takmičenja u manjim gradovima i selima, više ulaganja u decu i bolji uslovi za rad i napredak, sistemsko angažovanje domaćih i stranih trenera/ica za talentovane mlade šahiste/kinje, popularizacija ženskog i šaha uopšte samo su početak vraćanja šaha na put kojim se nekada kretao. Kada se ovo, i još mnogo više uradi, kada se svest ljudi podigne, imaćemo šansu da vratimo staru slavu i zvanje šahovske velesile kakva je nekada bila Jugoslavija.
Proputovala si veliki broj zemalja. Možeš li podeliti sa čitaocima i čitateljkama CZOR-ovog bloga neku anegdotu ili avanturu koju si doživela?
Druženje na šahovskim turnirima sa šahistima/kinjama iz celog sveta je jedna od najvećih čari ovog sporta. Ne bih išla u detalje, ali izgubiti se u Montevideu sa saigračima/cama i selektorom je prava avantura i doživljaj. 🙂 Ljudi često misle da je šah dosadan, a da su šahisti/kinje štreberi, ali daleko od toga. Jedan šahovski turnir najlakše bih opisala kao školsku ekskurziju, ali sa mnogo više uzbuđenja, slobode i zabave. To je po meni ono što čini šahiste/kinje zauvek mladima.
Ostavljam ti završnu reč, ukoliko želiš da poručiš nešto mladima u Vojvodini i Srbiji. 😊
Znam da je mladima veoma teško odupreti se današnjim porocima i odgovoriti današnjim izazovima. Vremena nisu laka, ali u celom ovom ludilu bitno je ostati svoj. Ne bih volela da mladi odustaju od svoje strasti jer im se čini da njihov rad i trud neće biti cenjeni. Znanje i umeće vam niko ne može oduzeti! Takođe, ne posustajte kada postane teško, jer najčešće baš to znači da ste na pravom putu.
Hvala ti na izdvojenom vremenu. 😊
Autor: Stefan Kostić, volonter CZOR-a
Sjajan tekst