12. aprila 2000. godine, negde oko 14 časova, krenula sam na put za ovaj svet, kretala sam se ka dva svetla, jednom u porođajnoj sale šabačke bolnice, a drugom svetlu, svetlu života, rođenja (iako su oba svetla izgledala isto).
No, toga dana se nešto veoma važno dogodilo, neposredno pre nego što sam se pojavila. Naime, babica koja je bila zadužena da vodi brigu o meni trčala je brzo niz ulicu ka maloj radnji u pasažu, ali ono što je zatekla kada je došla obeležilo je i promenilo moj život iz korena. Radnja je bila zatvorena. Samo tog dana otkad je osnovana nije bilo druge smene, zatvorili su u 14.00. Praznih šaka, snuždena i zbunjena vratila se u porodilište i rekla : ,,Nema roze balona.”
“Kako nema roze balona? Pa kako će dete u svet bez njega?” pitao je doktor.
“Eto tako, nema. Zatvoreno.”
Nastao je muk. Ćutala sam čak i ja, iako sam bila samo pola sata stara, osetila sam da nešto nije kako treba. Bila sam u pravu.
Ta pločnica na kojoj je pisao ZATOVRENO , samo tog dana, u to vreme, obeležilo je svaki moj naredni dan, uključujući i ovaj danas 23 godine kasnije.
Kao dete koje je odraslo bez svog roze balona, i pronašlo još dece iste sudbine, mogu reći da je svet prilično drugačiji od onoga kako ga vide deca koja bivaju zaštićena od njegove hladnoće i studeni. Mi smo u životnih zimama često gotovo goli, uvek u prvom frontu i direktnom susretu sa kopljem i nevoljama.
Nosimo vojničke čizme pet brojeva veće, jer vojna se oprema ne pravi za tako male ljude kao što smo mi, već za one velike, snažnije, one koji bi trebalo da nas štite, barem dok ne porastemo da nam šlem bude taman, a ruka duža od puške. Kad rasteš u stalnoj pripravnosti od opasnosti koje te mogu čekati spolja i iznutra, onda nikad u potpunosti i ne budeš miran, jedno oko ti je uvek otvoreno, a to znači da niti spavaš niti si budan. Ali zato, kad narasteš dovoljno i postaneš veliki, mudar i snažan, sve se lakše i bolje podnosi i sa snagom koju stekneš gotovo da nema ničega što bi te moglo oboriti. Ljudi oko tebe, koji u rukama i dalje nose balon obično se odušeljavaju tvojim sposobnostima i rešavanju problema, često i njihovih. Ti ne shvataš zašto je to tako naizgled veliko, jer ne razumeš kako je to kad ne treba da te brine sutrašnje jutro, kad zapravo o njemu i ne misliš, već samo uveče legneš da spavaš. Ja, lično, bih volela da sam spoznala taj osećaj, kad znaš da će neko drugi da primi napad umesto tebe, da te telom zaštiti ili te u nečemu odmeni. Zanima kako je to kad na dan, ma bar na sat znaš da ne moraš sam. Da nisi sam.
Od svih rana koje vremenom stekla najviše me bolela upravo ta praznina na ruci, na zglobu šake za koje je trebalo trakom babica da zaveže balon.
Oduvek sam se pitala šta bi se desilo da je babica bila brža, da je radnica iz druge smene došla na posao , da je na tabli pisalo
OTVORENO, ili da sam se rodila malo ranije. Ja sam i na to zakasnila, na svoje sopstveno rođenje, a cenu tog kašnjenja sam plaćala sve do današnjeg dana.
A onda?
Onda sam jutros ustala, otišla u radnju i kupila samoj sebi balon.
Suzana Matić, volonterka Centra za omladinski rad