I ovo jutro probudila sam se bez alarma, što me čini izuteno raspoloženom. Bez obzira na sve obaveze koje su i dalje sastavni deo mog dana, počevši od onih na fakultetu, pripremanja obroka ili volonterskog rada, svih ovih nedelja kada otvorim oči osećam slobodu da organizujem svoj dan onako kako zaista želim. Odjednom imam osećaj da upravljam svakim minutom svog vremena. Onda sam se zapitala, jesam li ja stvarno živela sve one dane pre ove izolacije. Možda bih čitave protekle mesece mogla da suzbijem u nekoliko proživljenih dana. Vreme nam leti. Iako se trudim da mi karantinski dani ne liče jedan na drugi, prva stvar koju sam svakodnevno počela da radim od kad je krenulo sve ovo, jeste joga. Jej! Napokon imam vremena za jogu. U stvari… Imala sam vremena oduvek, ali ga nisam bila svesna. Palim laptop (koji uzgred nikada češće nisam koristila nego trenutno) i puštam #yogawithadriene. U pitanju je challenge od 30 dana u kojem svaki dan učiš nešto novo od joga pokreta.
Nakon joge, obično sledi doručak, po koja kućna obaveza kako bih pomogla mami i redovna provera mejlova koje profesori svakodnevno šalju. Ovih dana se trudim da pripremim sve one recepte koji mi već odavno stoje na to do listi. Zapravo sam shvatila da nisam loša kuvarica (imam slike da to i dokažem). Kao neko kome je pre izolacije omiljeni deo dana bio odlazak na crossfit, priznajem da mi je u početku teško padalo da improvizujem i sama planiram dovoljno dobre i intezivne treninge. Sreća pa su mi treneri kreativni i vole da se snimaju kako bi nam pokazali da se dobar trening može odraditi i kod kuće. Još veća sreća je imati dovoljno motivisane prijatelje, pa trening obično radim u paru sa drugaricom preko Viber-a.
Nakon što naučim nekoliko pitanja za ispite koji čekaju da sve ovo prođe i ponovo budu glavni izvor svih mojih stresova, uživam u tome da sedim u dvorištu slušajući tišinu. To obično bude oko 19h kada je ulica u kojoj živim potpuno prazna, što inače nije slučaj s obzirom da živim u izuzetno prometnom delu grada. U to vreme i sunce počinje da zalazi, pa mi ceo doživljaj bude još draži. Prvi put u svom životu osećam povezanost sa nekim tamo ljudima koji žive hiljadama kilometara daleko, na nekom drugom kontinentu, za koje sam od uvek mislila da se razlikuju od mene. Prvi put imam osećaj da svi radimo isto. Mirujemo. Čekamo da nešto prođe.
Za tebe je svoj dnevnik otvorila: Milica Jokić, volonterka Tima za javne akcije